Interieur

(intuitivna kompozicija za tri strujna kruga)



Cafe Oto, London
izbornik programa: Max Hetcings
(Stian Gallery, Kölleröd, kurator: Anders Weberg)
live set, zvučna instalacija 
2011.





moj djed petar gagić bio je jedan od zapovjednika granice kraljevine jugoslavije i italije prije drugog svjetskog rata, stacioniran sa svojom obitelji u biogradu na moru, u neposrednoj blizini zadra. početkom rata, a ubrzo nakon kapitulacije kraljevine završava u talijanskom zarobljeništvu u zadarskom oficirskom zatvoru (zgrada citadele).

moja baka, milica gagić za vrijeme okupacije i njegovog boravka u zatvoru radi kao učiteljica i sama podiže dvoje djece.

nakon pada italije, djed bježi iz zatvora i dobiva privremeni azil u švicarskoj. obzirom na to da je bio vojno lice ne želi sudjelovati u nastavku rata niti na jednoj zaraćenoj strani i pokušava dobiti papire za odlazak u ameriku gdje živi rodbina moje bake, ali mu oni odbijaju dati garantno pismo. jedina preostala mogućnost bila je emigracija u australiju. za vrijeme azila i nakon dolaska u sydney razmjenjuje pisma sa mojom bakom koja u međuvremenu osigurava kakav-takav život za sebe i djecu u dalmaciji i ne želi poći za njim i ispočetka graditi neki novi život u australiji.

u vrlo kratkom periodu njihova razmjena pisama prestaje i pretvara se u potpunu tišinu koja traje gotovo šezdeset godina. baka zajedno sa mojom tetom živi u zadru u ulici luigi ruggi br.5 (ili luiggi rugi?), odlazi u penziju, zbog staračke mrene gubi vid, teta predaje u ekonomskoj školi na boriku i brine o njoj, moj otac zajedno sa mojom majkom i sa mnom živi u zagrebu. djedu se gubi svaki trag.

priča o djedu se vrlo rijetko spominjala u obitelji, iz djetinjstva sjećam se samo da bih ponekad maštao o tome da će se jednog dana vratiti i donijeti mi klokana.

krajem 2001., kako pjesma kaže ”jedan poziv menja sve”, djed se javio preko službe traženja crvenog križa, ubrzo nakon toga stiglo je i pismo pisano ćirilicom, na engleskom u kojem opisuje događaje do svog dolaska u australiju, ali ne govori o ničemu kasnije. uz pismo šalje i fotografiju snimljenu prije drugog svjetskog rata. komunikacija se uspostavlja najviše preko moje majke, koja emotivno netaknuta cijelom pričom, povremenim razgovorima telefonom uspijeva saznati neke detalje iz njegovog života, npr. da je radio u tvornici igračaka, da je sam (pretpostavljamo da je bio ponovno vjenčan i da mu je žena umrla), i da je u staračkom domu.

sredinom 2002. umire moj otac, ubrzo i djed i baka. priča dobiva kraj.



*

interieur nastaje kao pokušaj traženja stvari koje su ostale netaknute u ovih šezdesetak godina, a koje pripadaju fizički jasno definiranom prostoru, prostoru povijesti mojih bake i djeda.

nekoliko godina kasnije, dok sam postavljao video opremu za zadarski salon mladih na poluotoku događalo se da su se projektori povremeno gasili zbog nestabilnosti u strujnoj mreži. tražeći razlog i rješenje ovog problema nastao je osnovni koncept rada.

izmjenični strujni krug u zadru postavljen je 1932. (prvi puta grad dobiva struju 1875., sa broda Miramar.)

prvi strujni krug snimio sam u stanu moje bake.
drugi strujni krug snimio sam u zgradi citadele (zatvor).
treći strujni krug snimio je moj prijatelj damir prilikom boravka u sydneyu, u zgradi u kojoj je živio moj djed).

tehnika snimanja u osnovi je vrlo jednostavna; bilo koji električni uređaj spojen na struju, stvaranjem kružne mase pojačava osnovnu frekvenciju od 50Hz.

ta tri strujna kruga imaju neizmjenjenu zvučnu vrijednost u proteklom vremenu.

svaki od njih (iako zvuče gotovo isto) zaseban je narativni instrument.
narator/autor modulacijom tih frekventnih nizova tvori intuitivnu kompoziciju sjećanja.


︎ NATRAG    NAPRIJED ︎
Marker