Između tišina


MoCA Zagreb
curator: Leila Topić
zvučna instalacija 
2016.





Fonografski zapis dvanaest minskih polja sniman je tijekom dvanaest mjeseci. Zvučna slika područja na kojima se nalaze mine mijenja se ovisno o godišnjem dobu i lokaciji. Snimanjem zvuka bilježe se prostorne posebnosti, šumovi lišća, udari vjetra, blizine urbanih cjelina, pjev ptica - ukratko zvuci koje ni po čemu ne naglašavaju opasnost mjesta i njegovu izoliranost nego naglašavaju prožetost sličnih cjelina bez obzira na njihov neprirodan dodani sadržaj. Period od dvadesetak godina netaknute prirode u ekosistemu minskog polja Gagić bilježi usmjerenim mikrofonom visokog dometa na magnetofonske trake kojima je rok trajanja istekao devedesetih godina, u vrijeme kada su ta ista polja i nastala. I prostor i vrijeme aktivni su elementi zabilježenog zvuka; traka sadrži snimku određenog polja i zvuk (šum) dvadesetogodišnjeg oštećenja medija, čime se naglašava “oštećenost” snimanog prostora.

U MSU galeriji magnetofonska traka se razapinje i vrti u neprekinutoj petlji. Svi zvukovi reproduciraju se sa internih magnetofonskih zvučnika i prisutni su istovremeno.Najnovija zvučna instalacija Bojana Gagića svojevrstan je nastavak autorova istraživanja pojma tišine predstavljenog u srpnju 2015. u Domu hrvatskih likovnih umjetnika.

Leila Topić





Glazba što se sluša tako duboko
da se niti ne čuje,
već mi JESMO ta glazba
sve dok glazba traje.

T. S. Eliot


Velika tišina


Iza nas postoji velika tišina. To je tišina pokopanoga, ali ne i zaboravljenoga.

Tišina je shvaćanje kako je sav zvuk u stanju stalnoga odumiranja. Kao da nikada nije niti bio prisutan. Kada percipiramo zvuk, on trenutno prelazi iz proživljenog iskustva u dinamično sjećanje. U trenutku u kojem naše tijelo primi zvuk, te prolazne vibracije u atmosferi oko nas, njihovo je iskustveno djelovanje već nestalo, a duhovi koji zaostaju bivaju otpravljeni u plitki grob memorije. Tamo se ti duhovi zvuka reduciraju i rekonstituiraju. Sjećanja na njih mogu se ekshumirati u svakom trenutku, no oni su sve, samo ne ono proživljeno iskustvo na temelju kojeg je nastalo naše sjećanje.

Vrijedilo bi razmotriti oblikovanje ovih sjećanja kao relacijskih, stvorenih pod utjecajem naših osobnih želja, a ponajprije političke volje. Kada slušamo, tražimo značenje kroz mrežu relacijskih konteksta. Sposobnost slušanja rezultat je našeg postojanja u vremenu, prostoru i mjestu, uparena s našim relativnim položajem politički pozicioniranog bića.


Aktivno uho


Slušati ne znači tek čuti. Kada nešto čujemo, govorimo o temeljnom stanju percepcije, u kojem pak slušanje može biti gotovo i odsutno. Većinu svog slušalačkog života provedemo filtrirajući zvukove, ne fokusirajući se na njih. Primjere lako pronalazimo u svakodnevici. Dok čitate ove riječi, mnogi od zvukova oko vas upravo se brišu iz svjesnog slušanja. Oni su buka, ušutkane akustičke nečistoće koje ostaju izvan spoznaje.

Slušanje se izričito odnosi na način kojim se postiže aktiviranje slušatelja. Na način konstruiranja značenja slušateljevom prisutnošću u nekom slušanju. Način na koji se ta aktivnost nekog slušatelja iskazuje posve je osoban i individualan, povezan sa slušateljevom zaokupljenošću te njegovom unutarnjom motiviranošću. Slušanje je ukorijenjeno u slušateljev habitus, a oblikovano njegovim unutarnjim psihološkim i političkim dispozicijama. Sva slušateljeva iskustva, sabrana do trenutka slušanja, dovode do ostvarivanja pune aktivnosti slušanja, unutarfiziološkihgranicaslušateljevihslušnihsposobnosti.

No kako možemo pojačati slušanja i izbaciti ih iz te psihološke nutrine uma? Želimo li da se mogućnosti komunikacije tih slušanja prošire preko granica subjektivnosti slušatelja, ona se moraju pročistiti i učiniti slušnima i drugima. Upravo ti izazovi nose veliku važnost za kontekst Gagićeve izložbe. Jer Gagićevo slušanje u sebi sadrži nemjerljivo promišljanje mjesta, prostora i vremena, ukorijenjeno u političkom čitanju zvučnih materijala što su ovdje predstavljeni. 

Želi li njegovo slušanje odjeknuti i izvan trenutka u kojem je doživljeno i želi li mu se dopustiti da živi i da ga proživljavaju i drugi, ključno mjesto u tom procesu zauzima točka prijenosa. Gagićev odgovor na taj izazov je prihvaćanje mikrofona kao sekundarnog uha. Vanjskog, tehnološkog, protetičkog uha, koje spajanjem na uređaj za snimanje zvuka nudi jedinstvenu mogućnost za ostvarivanje prijenosa njegova slušanja. 


Mete izvan vremena


Mine su bez sumnje jedno od najužasnijih tehnoloških dostignuća čovječanstva. Podrazumijevaju nebrigu za čovječanstvo, život i, ono što je najgore, posve zanemaruju prolaznu prirodu konflikta. Za razliku od drugih oružja, čija upotreba zahtjeva prst (doslovno i metaforički), jednom položena mina čeka skrivena poput nekog zastrašujućeg podzemnog stvorenja. Eksplodira ne birajući ni metu ni kontekst. Učinak što ga mina ostvaruje svojim zaostajanjem u vremenu jest besmisleno sakaćenje, učinjeno izvan vremena sukoba, u kojem je mina postavljena.

Danas su ta bezbožna polja sa svojim eksplozivima stvorila neočekivane mikro-geografije diljem svijeta. Njihova prisutnost napad je na mogućnost korištenja zemljišta na kojem se nalaze. Čine arbitrarne razdjele i odbijaju ponovno oživljavanje prostora od strane čovječanstva (bez značajnih ulaganja i rizika). Uvođenjem tih objekata, stvorenih za razgraničavanje vlasništva i teritorijalnosti, generirali smo ne-mjesta, prostorne praznine koje će provocirati generacije koje dolaze. 

Kako onda možemo upoznati ta ne-mjesta? Kako možemo početi istraživati njihovo značenje u kontekstu izvan sukoba? Kako početi razmišljati o ovim prostorima i shvatiti načine na koje prirodna melioracija može ponuditi i metafore za naša vlastita htijenja za prihvaćanjem tih mjesta, ožda čak i povratak u njih?


Pad svjetla


Bez imalo sumnje, ljudi su vrsta kod koje osjetilo vida dominira pri stvaranju smisla. Vjerujemo svojim očima, štoviše, znamo očima. Nesvjesno, ostala osjetila su podređena kada je prisutan vid. U najranijim danima čovječanstva, svjetlost vatre na ognjištu pružala nam je osjećaj sigurnosti, no nismo se usudili odlutati izvan treperavog kruga njezine svjetlosti. U mraku smo bili slijepi, a time i ranjivi. 

Ali što se događa kada nam oči nisu u mogućnosti pružiti informaciju? Kako pristupamo tami zabranjenih područja? Kako možemo prodrijeti u njih? Postoje li drugi načini spoznaje u mraku? Upravo se ovim pitanjiuma vodi ova izložba. Bez mogućnosti fizičke prisutnosti, fizičkog iskustva minskih polja, kako ih možemo upoznati? Čak i uz pomoć pomagala, poput dalekozora, uskraćen nam je pravi pristup. Mnoga od polja sada su obrasla i prekrivena biljem, moramo odustati od vida kao načina spoznaje i osloniti se na osjetilo koje ne zahtijeva svjetlost. Moramo li se odbaciti duboko u te prostore pomoću naših ušiju? Moramo slušati, i pritom biti aktivni. Moramo prigrliti odliku nesputanosti zvuka, koji se savija i klizi niz uglove i kroz guste vizualne prostore.Moramo od zvuka tražiti da nam otkrije ono što nam nije dopušteno vidjeti.


Godina polja


Bojan Gagić posjetio je tijekom trajanja jedne godine dvanaest minskih polja. Svako od njih izričito je onemogućavalo Gagićevu fizičku prisutnost u njima. Ipak – mogao ih je slušati. A dok ih je slušao, osupnula ga je bliskost. Iako su minska polja našem tijelu stran teren, neprijateljski raspoložen prema čovječanstvu, njihovi prostori bili su ispunjeni bogatom florom i faunom koja nastavlja bujati i razvijati se, u našem odsustvu možda još i snažnije. Gagićev odabir lokacija je osoban, pod velikim utjecajem dostupnosti i blizine. Mnoge lokacije mogli bismo nazvati slučajnima. Riječ je o svakodnevnim lokacijama, koje su posvuda i nigdje. To su polja uz autoput, dvorišta privatnih kuća, sela i mjesta možda nam svima znana, no koje nikada nismo posjetili. Njegovi zvučni zapisi u mnogome su jednako slučajni, predstavljaju trenutke izrezbarene iz akustičnih trupaca opterećenih težinom prošlosti. 

U zvučnim zapisima čujemo snažno odsustvo onoga što leži ispod, zakopano – bolnih ispovijesti vezanih uz objekte što tamo leže. Licem u lice sa svakodnevicom, lavežom pasa, prometom, pjevom ptica, zvukom što ga proizvodi koračanje snimatelja, odjednom postajemo svjesni onoga što je izostalo u snimkama, a još više onoga što zapravo ovakva oslikavanja tih prostora predstavljaju nama. To su mjesta svima bliska i prepoznatljiva, utkana u naša temeljna razumijevanja prostora. Kada nehajno slušamo zvučne zapise, u mogućnosti smo, u ponešto skromnom obliku, izgraditi impresionistički pogled na snimana okruženja. Ako slušamo dublje i pažljivije, odsustvo postaje čujnim i možemo započeti unutarnji dijalog s tim nelagodnim ne-mjestima. Otuda nas samo malen korak dijeli do shvaćanja boli i patnje, prošlosti i sadašnjosti što prebivaju na tim mjestima. 

Pristupanjem ovim Gagićevim radovima,ono što nam se otkriva jest da kroz slušanja što ih je on ostvario, svatko od nas može početi graditi kontekst u odnosu na njih, koji nas same u sadašnjem trenutku povezuje s onim nečujnim. Možemo početi razmišljati kako razviti bliskost s tim prostorima. I iako prolazimo kraj njih svaki dan, i iako su uvelike filtrirani iz naše svjesne percepcije, njihovi se odjeci prepuni detalja otkrivaju kroz ova slušanja.

Lawrence English

︎ NATRAG    NAPRIJED ︎
Marker