O tišini

( toj vječnoj zvučnoj zajebanosti )


HDLU, Galerija Bačva Zagreb
kustos: Mia Orsag
zvučna instalacija 
2015.





O tišini.

(toj vječnoj zvučnoj zajebanosti)

*

ljeto dvijetisućepetnaeste. kafić sedmica. konobar mario. prijepopodne, malo ljudi, dan prije nekog praznika, tjedan prije velikih vrućina.

-       Isto?
-       Isto.
-       Čuo sam što ste ti i Žac pričali sinoć. Zanimljivo.
-       Koji dio?
-       Ono, da zvuk ne postoji.
-       A, to... Nisam rekao da zvuk ne postoji nego da je psihička kategorija. Onda je Žac krenuo mahati glavom i zapleo se u neku svoju petominutnu teoriju o šišmišima, ultrazvuku, Suvagu i navođenju transkontinentalnih raketa. Izgubio sam ga na drugoj rečenici.
-       Meni ti se isto nekad čini da ne postojim.
-       Postojiš Mario, samo si ti isto kao i zvuk psihička kategorija.
-       Vidiš, nisam nikad tako o sebi razmišljao. Ja da sam zvuk, bio bih blues metal.
-       Ne bi Mario, ti bi prije bio rington mobitela. Daj mi, molim te, donesi tu kavu.
-       Nije ni to loše. Onako je, punkerski. Zabranili bi mi postojanje u Lisinskom, i u HNK, i u kinu i na još sto mjesta. Fakat, ja sam zajebani rington.
-       Mario, kava?
-       Stiže.

*

jesen tisućudevetstosedamdesetšeste. srednjaci, prvi razred osnovne, vraćam se iz škole. ispred nebodera sjedi dražen naslonjen na vrata i hračka u dalj. na sebi imam plavu kutu i mungosice, torba mi je teška.

-       Umro ti je deda.
-       Nije, lažeš.
-       Je, umro je, odvezla su ga mrtvačka kola prije dva sata.

udaram ga nogom u glavu, glava mu razbija staklo, trčim uz stepenice do drugog kata, zvonim. vrata mi otvara majka, grli me plačući. stan je pun ljudi, svijeće na stolu. ulazim u njegovu sobu, na stolu stoji otvorena knjiga; robin hood.

-       Nisi mi pročitao priču do kraja.

majka ulazi u sobu, prima me za ruku. tišina.

*

jesen tisućudedetstodevedesetdruge. prag. terasa kluba lucerna. sjedim sam, pijem pivu, malo je prohladno. dosađujem se. kopam po ruksaku, vadim walkman na stol, guram čarape i gaće u stranu. negdje ispod mora biti knjiga. ili sam je zaboravio kod viktora? nakon par minuta odustajem, dižem glavu. za stolom pored koji je do maloprije bio prazan sjede nick cave i vaclav hável. šutim i slušam.


-       Žuljaju me ove traperice.
-       Jebi ga, sad si predsjednik, trebao bi nositi odijelo.
-       Vidiš to mi nikad nije bilo jasno kod tebe, taj fetiš na odijela.
-       Nije fetiš.
-       Nego?
-       Ja jednostavno dobro izgledam u odijelu.
-       To razumijem. Gdje svirate sutra?
-       Ljubljana. Ili Budimpešta, nisam siguran.
-       Jesi li stigao pogledati onu crkvicu o kojoj smo pričali?
-       Ma... Ne, nisam. Ne ide mi se kod vas više po tim crkvicama, previše je turista, nema tišine. Možda ako vas netko uskoro ponovo okupira, pa rastjera sve to. Zvuk straha je uvijek bolji od zvuka turizma. Ima više Boga u tome. Ovako mi je osjećaj isti kao kad pišam na ulici, ne da mi se to.

*

ljeto dvijetisućeijedanaeste. elvira i ja šetamo po londonu. ona uživa u lijepim stvarima, u svakom prostoru koji je dovoljno daleko od hrvatske. ja sam tradicionalno polunadrkan i ne znam što bih. pokušava mi ugoditi, kupujemo odjeću, kupujemo knjige, ručamo kod kineza. navečer sviram u oto cafeu i to mi je važno. poslije ručka vraćamo se prema hotelu, gužva je na ulici. stojimo na pješačkom, čekamo zeleno. pored nas neki čovjek u baloneru zapinje za stupić, pada i razbija nos. krvi svuda. dižemo ga, elvira mu daje maramicu, vodimo ga do prvog kafića, elvira moli konobara da nazove hitnu. ostavljamo ga i idemo dalje. prolazimo kroz pothodnik, na podu sjede prosjaci, ispružene ruke, bez glasa.

*

zima dvijetisućetrinaeste. predvečerje. zovem miju telefonom.

-       Ojla Mijo, je'l gužva?
-       Nije, reci.
-       Ma htio sam te pitati, snimao sam danas s onim Marantzom i Rodesovim mikrofonom i na nijednoj snimci nema ničega, samo šum. Jel' znaš što bi moglo biti?
-       Snimao si na baterije ili na struju?
-       Na baterije.
-       Nove?
-       Naravno, nove. Snimka postoji, track se vrti, counter odbrojava, ali nema ničeg osim šuma.
-       Jesi digao volumen kod snimanja?
-       Jesam. vumetar je pokazivao vrijednost od cca -14dB, dinamički gore-dole, onako kako i treba biti...
-       Jesi upalio fantoma?
-       Da.
-       A, da ti nije bila stisnuta pauza?
-       Ma, jok. Kažem ti, track postoji.
-       Probao si snimati bez vanjskog mikrofona, direkt na Marantza?
-       Jesam, sve radi.
-       Probao si mikrofon spojiti na komp preko zvučne?
-       Je, mikrofon je ispravan, probao sam ga i na kompu i na mikseru direktno. Probao sam i s drugim mikrofonom na Marantza, sve ok.
-       A kabl?
-       Promijenio tri. Sve isto.
-       Onda je neka metafizika. Parazvučni fenomen.
-       Opet?
-      A, da, jebi ga. Ili to ili stvarno nemaš sreće.
-       Ili oboje...
-       Da, ili oboje. Ajd', bok.

*

zima dvijetisućedevete. bužanova šest, zadnji kat. spavaća soba, zapad. temperatura u stanu: dvadeset i sedam stupnjeva. prva gitina noć kod kuće, prvo spavanje u troje. ležim bez sna, elvira je premorena, jedva je zaspala. pokušavam ne pokazati koliko sam pičkast. čujem sve. gitino disanje, lift u prizemlju, aute na heinzelovoj, kapanje vode u kuhinji, mikrotonalnu propast države, ruske satelite iznad argentine, zavjeru ptica selica na dalekom jugu, polagano mijenjanje magnetnih polova planete zemlje, čujem baš sve. ustajem iz kreveta, tiho. odlazim do frižidera, uzimam pivu, izlazim iz stana, pušim na hodniku pred vratima. petnaest minuta kasnije vraćam se u krevet. uključujem snimanje na minidiscu, želim zabilježiti ovu posebnu noć. ujutro se budim kao ponosni vlasnik snimke vlastitog hrkanja.

*

jesen tisućudevetstoosamdesetšeste. bivša kuća branimirove bake, sada tonski studio clairobscure. branimir i luc imaju probu. sjedim na poderanom kauču.

-       Što, ti bi svirao s nama?
-       Da, sviđa mi se to vaše.
-       A što sviraš?
-       Pa... ništa konkretno. Radim neke svoje šumove na starim kazetofonima. Lijepim trake naopako, zavlačim tracking, namačem to u hidrogen, režem, ubacujem duge pauze i tako...
-       Znači ti si k'o neki lik s Biennala?
-       Molim?
-       Ma, ništa. To ti sad svi rade. Jel' znaš pjevat'?
-       Pa, baš i ne. Mislim, mogu s mikrofonom, al' više onako k'o spika, deranje i to...
-       Dosadno. Jesi bio kad prije u bendu?
-       Ne.
-       Jesi čuo kad za Maleca?
-       Da.
-       Imaš curu?
-       Da.
-       Je l' dobra?
-       Da.
-       Je l' ima frendice?
-       Naravno.
-       Ok, 'ajde donesi te svoje trake i dofuraj curu i frendice na probu sutra poslije škole pa ćemo vidjeti.
-       Super, vidimo se sutra.

*

ljeto dvijetisućepetnaeste. ponovo sedmica. dan prije kiše. sjedim sa sinkauzom.

-       E, di su oni mali zvučnici?
-       Koji, oni monitori?
-       Da.
-       Kod nas su u studiju, ali trebat će mi sad za izložbu.
-       Koju izložbu?
-       Ma ono s tišinama u HDLUu.
-       S kojim tišinama?
-       Pričao sam ti. Amplifikacije tišina prostora kojima su oduzeti primarni sadržaji.
-       Je, nešto si mi pričao.
-       Kazalište kad nema nikoga, hidrofon u kadi, stetoskop na šnicli, ugašeni kompjuter, galerija bez izložbe, nijemi film, zvuk ispod livade, mrtva banana i takve stvari, sve ispod -80dB, pa onda to amplificiraš i iz tišine dobiješ buku, pustiš svu tu tišina/buku svaku na svoj zvučnik i iz toga ispadne nemila drončina. Ona spika tišina ne postoji i to...
-       Zvučna instalacija, znači?
-       Ma, da.
-       To će ti bez dobrog teksta proći nevidljivo.
-       Ma frende, i da Cage iziđe iz groba da mi složi tekst proći će nevidljivo. Zagreb, sedmi mjesec, o čemu mi pričamo. Dogovarao sam se s Gligom da sjednemo i razgovaramo o tišini, pa da taj razgovor ubacim kao predgovor, ali sjebale me obaveze. Bili smo se našli jednom ovdje i proveli ugodnu večer na tu temu, samo nisam imao snimač, a poslije nikako se uhvatiti.
-       i tko ti sad piše?
-       Ma, sam se telim s nekim svojim tekstovima...
-       Mislim da bi ti bilo bolje da si stisnuo Gligu...
-       Znam.


︎ NATRAG    NAPRIJED ︎
Marker